Glennova priča

Prije par mjeseci dobio sam e-mail od Glenna iz Londona. Javio mi se po preporuci svoje legice koja je porijeklom iz Hrvatske. Htio je full sleeve tattoo, pa ga je zanimalo možemo li dizajn i ostale detalje koji idu uz to, riješiti preko e-maila. Pregovori preko maila nikad mi nisu uspijevali, vjerojatno zbog načina na koji radim. Preferiram raditi s klijentom u četiri oka, što se ispostavilo efikasnije i praktičnije. Zato sam Glennu savjetovao da za početak rezervira dva VIP REVOLT termina. Ako klijent živi relativno blizu, savjetujem mu prvo jedan VIP REVOLT termin, no za one koji dolaze iz drugih država, za početak preporučujem maksimalno dva VIP REVOLT termina. Razlog je sljedeći. Nikad ne znam koliko će trajati same INKDIVIDUAL konzultacije i planiranje tetovaže. Nekad završimo za dva sata, a nekad, vjerovali ili ne, može potrajati i osam sati. I baš o tome želim pisati. Da skratim priču, Glennu sam preporučio da prouči moju web stranicu Anubis-tattoo.com i pročita što i kako radim, da prouči ponuđene VIP termine i pogleda galeriju radova, kako bi bio siguran da sam dobar izbor za ono što želi. Par dana kasnije, potvrdio je da je siguran da sam tattoo artist kakvog treba i traži već dugo vremena. Dogovorili smo uplatu akontacije i bukirali njegove termine. Za mene je osobno velika mana dogovora preko maila što ne znam kakva mi osoba dolazi na tetoviranje.

Zato što kod mene stvari funkcioniraju malo drugačije nego kod većine tattoo majstora. Većina ih bira klijente po tome što žele tetovirati, koliko žele platiti ili koji stil tetoviranja žele. Meni ništa od toga nije bitno. Zato svi moji klijenti plaćaju jednako i svi prolaze INKDIVIDUAL konzultacije. Klijete biram po tome kakve su osobe i kakav im je pristup tetoviranju. Možda zvuči loše ili čak arogantno, no ako se stavite u moju poziciju, biste li htjeli osam sati provesti s osobom s kojom inače ne biste ni kavu popili?

Da dodatno pojasnim s kakvim se tipovima ljudi tattoo majstori susreću:

• ulaze u studio kao da te posjeduju, a tako se i ponašaju
• gledaju te kao alat, a ne kao osobu
• postavljaju ti granice, a očekuju čuda
• nesigurni su u svoju odluku i podložni tuđim mišljenjima
• slabijih intelektualnih sposobnosti
• fizički i mentalno bolesni
• s pogrešnim pristupom tetoviranju
• drski, naporni, arogantni, ljuti, beskarakterni..

Nakon 15 godina rada s takvim ljudima, više me uopće ne zanimaju i nemam interesa imati ikakav kontakt s njima. Vjerujem da me puno vas koji ovo čitate u potpunosti razumije.

Dva mjeseca kasnije, zove Glenn: Hello! I'm in front of your door, can You let me in? I came for my appointment. Glenn je proputovao gotovo 2000 kilometara jer je bio siguran da želi raditi sa mnom, ali zapravo, još uvijek ne zna što ga čeka. Cijenio sam ga već zbog volje koju je uložio na samom startu, a kad sam ga ugledao, bio sam siguran da je to moja vrsta klijenta. Pokazao sam mu put do kuhinje, skuhao nam kavu i krenuli smo s razgovorom.

Na samom početku ne volim ulaziti u detalje. Više smo popričali općenito, tko smo, čime se bavimo, kako je putovao i o tetoviranju. Detaljnije upoznavanje ostavim za kasnije, dok traje tetoviranje.

Udobno sam se smjestio i zamolio Glenna da mi kaže svoju zamisao. Ne zato da bih slijedio njegovu ideju, nego da vidim koja mu je razina shvaćanja i izražavanja te koliko je upoznat s tetoviranjem i kakva su mu očekivanja. Ako od klijenta čujem nešto nerealno ili nešto što nisam u stanju ponuditi, volim to odmah reći da ne gubimo vrijeme na nešto što se neće dogoditi.

Na stol je stavio nekih 20-ak papira s mitološkim likovima isprintanim u boji. Htio ih je sve na svojoj ruci uz dodatak silueta ljudi koji se bore sa svakim od tih likova. Genijalna karakteristika našeg mozga je što može zamisliti nemoguće. No kad se vratimo u realnost, na vidjelo počnu izlaziti mane ideje. Da bi ostvarili Glennovu viziju, a da pritom likovi budu vjerodostojno preneseni s papira, treba nam određena površina tijela. U konačnici, možda mu na cijelu ruku stane nekoliko likova i silueta ljudi koji se bore protiv njih, no ne i 20. Eventualno kad bi dao cijelo tijelo za tetoviranje… Tetoviranje je, dakle, ograničeno stilom i tehnikom, medijem na kojem se izvodi (kožom) te majstorovim znanjem i iskustvom. Glennu je brzo postalo jasno da imamo problem i pomalo se zabrinuo kako ćemo dalje jer drugu ideju nije imao.

Rekao sam mu da se opusti i da je normalno da je sve odmah krenulo nizbrdo, jer osoba koja nije u potpunosti upoznata s tetoviranjem i njegovim mogućnostima, ne može sama napraviti plan po kojem će se raditi tetovaža. To je otprilike kao da sami nacrtate kuću i odnesete ju u građevinsku firmu da vam ju naprave. Nemoguće. Za to postoji cijeli tim ljudi, od arhitekata do građevinskih majstora koji će vam pomoći s idejom, nacrtima i izgradnjom. E, mi smo vam i arhitekti i majstori i sve između, kad je u pitanju vaša tetovaža. Zbog takvog neshvaćanja tetoviranja od strane većine ljudi, napravio sam INKDIVIDUAL konzultacije. Pitao sam Glenna što mu je kod tetovaže bitno, a što nebitno. Objasnio sam mu u kojim segmentima ima slobodne ruke, a kada je bolje da meni prepusti da vodim priču, odnosno – koja je njegova, a koja moja uloga u izradi tetovaže. Sve smo to prošli kroz životne primjere i sam je, zapravo, cijelo vrijeme davao točne odgovore. Kad smo našli zajednički jezik i kad je shvatio kako treba pristupiti tetovaži, zadovoljno je pljesnuo rukama i rekao: Spreman sam, idemo dalje! Ljepota INKDIVIDUAL konzultacija je u tome što vam omogućuju da stvorite nešto što sami niste u stanju zamisliti. One pomažu stvoriti simbiozu između klijenta i majstora. Vi postajete produžetak mene, svjež izvor kreativnosti i ideja, a ja postajem vaš produžetak – izvor znanja i iskustva. Zajedno stvaramo nezamislivo.

Kroz INKDIVIDUAL konzultacije Glenn je shvatio što zapravo plaća, a što je totalno nebitno. Jedna od najbitnijih stvari u procesu je referenca po kojoj radimo. Proveli smo sljedećih sat vremena pregledavajući internet u potrazi za što više materijala s kojim bi mogli raditi. Još uvijek smo na nuli i ne znamo što ćemo i kako napraviti. No, ako imamo jednu referencu, imamo i samo jedan izbor. Ta jedna referenca bi trebala ispuniti sve mogućnosti i želje, za što su šanse otprilike kao i za dobitak na Lotu. Više referenci istog lika znači više mogućnosti i više kombinacija, što znači i veće šanse za uspjeh.

Skupili smo nekih stotinjak referenci i Glenn je ponovno ostao zatečen. Što sad? Sve izgleda super, kako odlučiti kako dalje? Uslijedio je proces eliminacije koji zapravo ide jako brzo jer vas kroz njega provodim na osnovu vašeg ukusa i emocija da bi u konačnici došli do onoga što želite, ali do onoga što želite za cijeli život. Svaki dan čujem i dobivam poruke ‘evo, ovo si želim tetovirati’ i moje je pitanje uvijek isto: Kako znaš da nešto želiš do kraja života? Procesom eliminacije rješavamo se stvari koje ne želite, i kad odbacite puno toga što ne želite, počnete shvaćati što zapravo želite. Ono što nam ostane je prava opcija u koju ste sigurni jer ste upravo eliminirali sve što nije za vas.

Svaka referenca je izvediva na više od 20 načina, a svaki način zahtjeva minimalnu veličinu i postavlja određene granice. Pred nama je sada ogroman broj opcija, no potrošili bi previše vremena kad bi ih sve isprobavali. Zato sam za svoje klijente priredio mapu s različitim stilovima i tehnikama. Glennu sam objasnio prednosti i mane svake od njih te smo ponovno prošli proces eliminacije. Sad već imamo super reference, a dogovorili smo i stil i tehniku te smo spremni početi s planiranjem tetovaže.

Iza nas su dobra tri sata rada, a još nemamo osmišljenu tetovažu. No Glenn nije razočaran. Štoviše, pun je adrenalina i jedva čeka sljedeći korak. Razumije koliko je priprema bitna i da tetoviranje nije jednostavno niti ga tako treba shvatiti ni raditi. Kao što sam već rekao, svaki stil zahtjeva minimalnu veličinu i postavlja određena ograničenja, a svaka referenca ima svoj oblik i položaj. Opet imamo mnoštvo opcija koje je nemoguće sve isprobati. Opet kreće process eliminacije, ali ovog puta odlučujem ja. Ne gajim nikakve emocije prema Glennovim referencama, pa mogu situaciju sagledati iz perspektive drugačije od njegove. Bazirao sam se na izgled tetovaže ponudivši mu opcije s referencama i stilom koje je sam odabrao. Objasnio sam mu kako je što izvedivo, ponudio sam mu najjednostavnije i najkompliciranije izvedbe i sve one između. Nikad ne forsiram klijente da odaberu najbržu ili najkompliciraniju izvedbu, nego im ponudim nekoliko opcija i objasnim pristup svakoj kako bi znali što mogu očekivati. Kao i većina klijenata, i Glenn je odabrao najzahtjevniju. U stvari, zašto i ne, kad košta koliko i najmanje zahtjevna. U tome i je smisao VIP tretmana. Zamolio sam ga da se skine, da mu fotografiram ruku i na nju postavim skicu tetovaže, da vidimo kako bismo ju mogli napraviti. Izvrsno je što u cijelom procesu koristim tablet, pa klijenti koji nisu vizualni tip, mogu vidjeti o čemu pričam, kako bi tetovaža trebala izgledati i usmjeriti me prema svojim željama. Kad sam uslikao ruku, vidio sam novi niz problema. Glenn je bio pun madeža koji bi uništili mnogobrojne motive koje je htio tetovirati. Iako bi se ova nova informacija mogla činiti kao nezaobilazan problem, kad radite u simbiozi s klijentom, to je samo još jedan izazov na kojem ćemo pokazati kreativnost i domišljatost.

Ulili smo si novu kavu i krenuli s mozganjem kako napraviti naša mitološka bića, uklopiti ih itetovirati, a da ih pritom ne uništimo. Nakon nekih pola sata došli smo do nove ideje izrade i prilagođavanja stila i tehnike na koju madeži neće utjecati. Odlučili smo se za Polineziju i semi realizam, odnosno, da ćemo najbolje reference tetovirati u stilu semi realizma, cb tehnika, i pozicionirati ih na mjesta gdje madeži neće uništiti slike. Oko njih ćemo napraviti tetovažu u polinezijskom stilu. Polinezijska tetovaža se inače sastoji od simbola koje klijenti izabiru iz knjige, a svaki simbol ima značenje i omogućuje im da od njih ‘napišu’ vlastitu priču. Odabrane simbole tetoviram freehand te ih slažem u potpunu tetovažu, što mi daje popriličnu slobodu u slučaju da nešto treba prilagođavati, a i dalje sadrži sve što je klijent odabrao.

Obojici nam se svidjela ideja o Polineziji, ali me i dalje nešto kopkalo, a primijetio sam da se i njemu vrte kotačići u glavi. ‘Lega, sviđa mi se kamo ovo ide, no je’ da da nema smisla miješati mitološka bića iz svih civilizacija s Polinezijom. Na taj ih način izjednačavamo, a polinezijska tetovaža nije mit, ona stvarno postoji. Htio bih da tetovaža bude odlična, ali ne bih da u procesu njenog nastanka uništimo neke vrijednosti’, kazao sam mu i Glenn se odmah složio. Značenja polinezijskih simbola nemaju veze s mitologijom koju on zapravo otpočetka želi. U tom trenutku, iz našeg sam razgovora dobio novu ideju – napraviti polinezijski stil tetovaže, ali sa simbolima iz mitologije. I tu smo se brzo složili. Takvo što još nije vidio i dobio je novi nalet adrenalina. Krenuli smo ponovno brainstormati.

Odlučili smo se za četiri motiva u stilu realizma koji su bili najizvediviji, a pritom izvrsno izgledaju (Oko zmaja, Medusa, Manticore i nama najbolji – Cockatrice). Ostalo nam je još dosta mitoloških bića koje smo željeli uklopiti, za koje smo morali smisliti simbole i uklopiti ih u jednu veliku priču o mitologiji (Fenrir, Skila, Hidra, Kraken, Kiklop, Grifon, Bazilisk, Naga, Golem…). Prolazili smo kroz priče o svakom mitološkom biću i iz njih crpili inspiraciju i smišljali simbole koji sadržavaju suštinu priče.

Uzmimo Kiklopa za primjer. Kiklopi su mitološki divovi prepoznatljivi po samo jednom oku na glavi. Najpoznatiji Kiklopi su Uranovi i Gejini sinovi. Kovali su oružje za bogove (trozubac za Posejdona, munju za Zeusa, kacigu za Aresa…). Ono što smo mi učinili je da smo smislili simbole za Kiklopa, Geju, Urana, kovanje oružja, trozubac, munju, kacigu… Mogli smo ići još dalje, no 7-9 simbola za svako biće je bilo sasvim dovoljno za početak (u konačnici smo ih imali stotinjak ) I Glenn je pitao nije li to previše simbola, no dobro je imati širok izbor. Na simbole smo potrošili još neka dva sata i po tri kave .

Sljedeći veliki korak bio je pretvaranje mitoloških simbola u polinezijski stil. Već godinama radim s polinezijskim simbolima, pa znam kako funkcioniraju i izgledaju. Rekao sam Glennu da se zavali u stolicu i uživa, sad sam ja na potezu. Na njemu je samo da viče ‘da’ ili ‘ne’ na ono što nacrtam. Svaki simbol koji smo smislili crtao sam tako da izgleda kao polinezijski simboli. Crtao sam na papiru, a na Glennovom licu se vidjelo oduševljenje dok je ideja koju je sam osmislio postajala stvarnost. Osjetio je što znači stvarati svoju tetovažu. Kreativnost je prštala, pa sam bio gotov već za pola sata. Mozganje, planiranje, pričanje od 10 do 16 sati, već nas je poprilično izmorilo, ali se isplatilo.

Isprintali smo reference kako bismo odredili potrebnu veličinu i položaj na tijelu. Opet smo plan morali prilagoditi kako bi naša mitološka Polinezija savršeno ‘sjela’ na ruku. Rekao sam Glennu što moram promijeniti, gdje postaviti koji lik. On se složio te smo mogli nastaviti.

Glennu je cijeli stil Polinezije bio nepoznanica, kao i način na koji ga ja radim. Nije imao pojma ni kako ću spojiti realizam s Polinezijom. Njegova zainteresiranost bila je na vrhuncu i jedva je čekao otkriti što se nalazi u toliko nepoznatom području. Glennu ovo nije bio prvi put da se tetovira. Obavio je svoju zadaću u traženju majstora, upoznao se s načinom rada mnogih, obilazio je tattoo studija, no svejedno je sad doživljavao nešto potpuno novo, što mu nije bilo ni na kraj pameti kad je dolazio k meni, i to ga je fasciniralo. Rekao sam mu da uživa u procesu, da ću ga voditi cijelim putem i govoriti mu što točno radim. Ako mu se nešto ne svidi, možemo na vrijeme reagirati i odmah to ispraviti. Nakon što sam oprao i obrijao Glennovu ruku, markerima sam izvukao obris veličine i površine koju smo dogovorili. Dao je odobrenje i krenuli smo dalje. Kombiniranje  preslikavanja slike i freehand crtanja je poprilično zeznuto. Ako prvo nacrtam full mitološku Polineziju i tek onda preslikavam, slike će uništiti popriličan broj simbola, što mi nikako ne odgovara u ovom trenutku. Drugi je način da prvo preslikam slike, pa oko njih crtam simbole. No, simboli tako neće izgledati kao pozadina nego će biti očito da smo crtali oko slika, što će uništiti polinezijski stil koji uvijek mora pratiti ruku. Kad već kombiniram stilove, pomislio sam, kombinirat ću i način postavljanja. Kao i uvijek kad radim Polineziju, krenuo sam s crtanjem polja u koja ću staviti simbole. Polja uvijek crtam po mišićima ili po oblinama ruke. Tako ‘sjednu’ na najbolji mogući način. No opet sam naišao na madeže koji su se poslagali točno na putu linija. Ako ih budem zaobilazio, tetovaža će biti isprekidana, a izgled uništen. Rekoh, j…š i to. Objasnio sam Glennu da smo opet na nepoznatom području i da još jednom moram improvizirati. Jadnik me pogledao i odobrio, već prilično umoran od konstantnih promjena planova i ideja. Odlučio sam napraviti duple linije između polja, ali po putanji madeža, a ne njegove ruke. Kad sam izvukao sve linije, nije loše izgledalo. Glenn je zbunjeno gledao ruku, no svjestan kakvu kožu ima, u potpunosti mi je vjerovao. Kad je tek dolazio, bojao se da ću ga odbiti zbog toliko madeža. No, pošto su moji klijenti otvorenih pogleda i kreativni, zajedno uvijek pronađemo način da dođemo do cilja. Preslikao sam zatim reference koje ćemo raditi i krenuo ucrtavati simbole. Prvo sam skicirao gdje će koji ići i dobio novo odobrenje od svog investitora. Sve sam još jednom prošao tamnijim markerom, uglancao i konačno završio dizajn.

Već je bilo 18.10 sati, kraj termina. Nova prepreka, naravno. Inače kad završim dizajn, prođem sve svijetlom bojom kako bi kasnije vidio obrise i mogao nastaviti. No, pošto smo sad već obojica bili kronično iscrpljeni, poslao sam ga u apartman i objasnio mu kako da sačuva dizajn netaknut dva dana, kada je imao zakazan sljedeći termin. Ako se nešto i uništi, crtat ćemo ponovno.

Dva dana kasnije, Glenn se vratio odmoran, nasmijan i spreman za nastavak. Prvo smo sjeli popiti kavu, čak i dvije, i dobro se ispričali kako nas je prvi termin izmorio, kako je Glenn zamazao sve plahte, o metodama koje je koristio da sačuva što više dizajna… Nakon nekih pola sata, nisam više mogao izdržati. Morao sam vidjeti koliko nam je crteža ostalo. Rezultat je bio puno bolji no što sam očekivao. Doduše, očekivao sam da će se sve uništiti i da me čeka još pet sati crtanja. Linije mitološke Polinezije koje sam crtao markerom su se razmuljale, odnosno, upile u kožu te su bile debele i neuredne, no ostalo mi je ono što sam najviše trebao – položaj, simboli i odnos veličina. Da završim svoju kratko-dugačku priču: ponovno sam sve prošao markerima, docrtao izbrisane simbole, uglancao linije po kojima ću tetovirati, spojio opremu i konačno smo krenuli. Sve sam ocrtao svijetlom bojom kako bismo sljedeće godine mogli nastaviti. Počeo sam raditi i sliku da Glenn otprilike dobije ideju kako će što izgledati, ali ono najbitnije je da su temelji postavljeni i da sljedeći put kad se vidimo neće biti nikakvih prepreka (nadamo se obojica )

U većini slučajeva procesi nisu ovoliko dugački i komplicirani, no morate biti spremni na sve, ako želite vlastitu unikatnu tetovažu. Ovom pričom sam vam htio pokazati s čim se sve možete susresti na putu do tetovaže kakvu nitko drugi nema. Želio sam vam pokazati zašto moji klijenti mijenjaju svoje zamisli kad dođu kod mene. Objasniti što je VIP tretman. Da kod mene ne plaćate tetovažu nego uslugu tetoviranja. Dočarati trud koji ulažemo moj klijent i ja. Tetoviranje je za mene sve osim jednostavno i ne funkcionira po principu ‘ja bi to – kol’ko para?’. Uvjeren sam da ćete naći majstora koji tako radi, no ja sam se specijalizirao za izradu vaših priča osmišljenih i odrađenih samo za vas i po vašim mjerama. Jedina stvar koja je meni bitna u svemu tome je da tetovaža bude lijepa i da vi njome budete oduševljeni. Glennova priča nije jedina takva. Doživio sam to s puno svojih klijenata i ova priča je samo simbol koji predstavlja iskustvo koje moji klijeti i ja doživljavamo u procesu tetoviranja. A koliko je meni sve ovo važno, govori i činjenica da sam na ovaj tekst potrošio još četiri sata, a sad ide i na lekturu i prijevod.