Tetovaža koju sam zamišljala nije ni do koljena onoj koju sam dobila

Moj prvi “kontakt” s Anubisom bio je za vrijeme studiranja, prije otprilike deset godina, kad sam svaki dan prolazila pored velikog natpisa “Anubis Tatto & Piercing”.

Činio mi se tako mračan i mističan te, unatoč tome što je jasno pisalo koja se usluga nudi, zamišljala sam da te unutra čeka ekipa ispirsanih i istetoviranih momaka spremna da te prebiju na mrtvo ime. Nisam se tad još planirala tetovirati, no negdje u sebi sam zamišljala da Maja iz nekog drugog vremena fura cool tetovaže po raznim dijelovima tijela.

Prošlo je od te rutine osam godina. U međuvremenu sam “zaradila” dvije tetovaže, a treću sam odlučila raditi baš u Anubisu. Ne sjećam se uopće kako sam došla do te odluke… Jesam li tražila pravi i profesionalni studio u Osijeku, ili sam ga odabrala jer sam htjela poprilično kompliciranu tetovažu, ili možda zato što se nisam htjela kockati s higijenom kod tako bitne stvari (ipak sad moram brinuti o nekom drugom osim sebe.)…

Uglavnom, odluka je bila donesena.

Htjela sam najboljeg u tom poslu (bar sam tako čula o Anubisu), pogledala sam radove na Fejsu koji su mi se učinili kao da čovjek zna svoj posao, i rekla si: “OK, želim da tetovaža bude najbolja, idem kod najboljeg”.

Svidjelo mi se također što si je zaista dao truda i doveo tetoviranje na potpuno novu razinu. Ne tetoviraš se svaki dan, ali se tetoviraš za cijeli život i zato tetovaža treba biti vrhunski odrađena. Moja ljestvica kriterija je po tom pitanju poprilično visoko postavljena, stoga pare nisu bile problem (para nema) i moje je geslo da, kad već radiš nešto, onda to uradi kako treba.

Prije nego sam uopće zakoračila u Anubis i saznala tko se nalazi iza vrata, zamišljala sam kako ću doći s fotkom svoje tetovaže, tattoo majstor će napraviti neki super dizajn i ja ću s time išetati iz salona. Nakon određenih dogovora i konzultacija, naravno, no najbitnije mi je bilo da sve bude onako kako sam ja zamislila.

Nađem broj, zvrcnem lika koji to sve vodi – Žvakija, za kojeg sam u međuvremenu saznala da je brat prijateljice s posla, što je primirilo moje brige da ispirsani i istetovirani likovi iz nepoznatog razloga jedva čekaju ubiti Boga u meni.

Kažem mu što želim, a on meni: Dođi, ja ti to istetoviram bez problema, ali ako hoćeš da to lijepo izgleda, preporučujem ti INKdividual konzultacije”.

To me je apsolutno oduševilo! Napokon netko tko će saslušati što ja to zapravo hoću i koliko mi znači to što radim.

I, evo mene na konzultacijama. Nakon upoznavanja, skužim da je Žvaki tip osobe koja kuži što hoću dok ja zapravo ne znam što hoću. I to mi je bilo super.

Smiješno je to, ali ako te netko tetovira, mislim da morate donekle biti kompatibilni da skužite gdje vam je zajednička polovica puta. Bar ja tako mislim.

I tako ja na konzultacijama iznesem Žvakiju svoju ideju o tetovaži očekujući da će on to odmah provesti u djelo. A onda…BAM!! NE MOŽE. MOJA TETOVAŽA JE U NAJMANJU RUKU BANANA.

Već nakon sat vremena razglabanja o tome što je tetoviranje i kakvu tetovažu želim, hvata me lagana panika da ne znam odakle da krenem, a kamoli gdje da završim. Nemojte krivo shvatiti, razgovor je bio super ugodan i šaljiv, ali nije vodio nikamo. Ili se bar meni tako činilo.

I napokon, skužim što je pisac (Žvaki) htio reći te shvatim da je moja zamisao tetovaže stvarno banana. Ali… Žvaki mi je također pomogao shvatiti da i ta loša ideja može dovesti do neke puno bolje. I to je bio jedan od rijetkih trenutaka u mom ne tako dugom životu kad sam shvatila poantu svega. (Ili sam bar mislila da sam shvatila. P.S. – Hvala ti na tome, Žvaki). Potrebni su ti i oni loši radovi da bi te doveli do “Zvjezdane noći”. I dogovorimo termin, znači, YES! Napokon ću izraditi svoju treću tetovažu koja će biti savršena…

I onda, pogađate… BAM!!!

Zovem Žvakija da ga pitam smiju li se trudnice tetovirat. Ne.

A dojilje? Ne.

Darn.

Ja skoro u suzama, a Žvaki ohrabrujuće kaže: Ajd, vidimo se kad dođe vrijeme za to.

Strpljen spašen, pomislih.

I nakon dvije godine napokon dogovorimo nove konzultacije koje su prošle puno ugodnije od prethodnih, vjerojatno jer smo tad već znali što tko misli. Dogovorimo termin za tetovažu za koju nemam pojma što će biti, ali znam što će predstavljati. Super savjet koji mi je dao na odlasku je bio da ne razmišljam o tome što bi mogla biti tetovaža. Ako inapiracija dođe – dođe, ako ne – ne. Ono što me je fasciniralo u vezi tetoviranja u Anubisu jest to što sam svoju novu još nenastalu tetovažu shvatila kao emociju, osjećaj, iskustvo; a ne samo kao sliku, goli podatak ili bilješku.

Ne znam baš objasniti što sam dobila tetoviranjem u Anubisu, ali ću pokušati…

Moja prvotna tetovaža trebala je biti otisak, sjećanje, fotografija, a dobila sam doživaljaj, osjećaj, uspomenu, sreću, ljubav, ljepotu, originalnost. I još svašta bitno.

Tetovaža s kojom sam ušetala u mislima nije ni do koljena onoj s kojom sam izašla.

Sad to vidim i predrago mi je da mi je Žvaki pomogao da to shvatim. Napravili smo izvrstan posao. Radili smo kao tim i radujem se što još imam “čiste” kože za sve ovo ponoviti.

Nakon Anubisa, tetoviranje više nije ono što je bilo. Možete pogledati druge studije, radove drugih majstora, no kad jednom doživite savršenstvo, teško ćete kasnije pristati na manje od toga.

Jer sad napokon znate što je SVE tetoviranje; razumijete da to nije samo dio kad krene bockanje, već je tetoviranje vaša misao negdje Bogu iza tregera kad kreće ideja, preko razgovora sa svojim tatto majstorom, izrade dizajna, biranja tehnike, odabira boja, mjesta, linije pa sve do one super rečenice: “Sad ju možeš ići vidjeti”.

zmajamama