Za let nam trebaju velika krila

Tetovažu sam dala napraviti, eto što sam napravila. I definitivno nije najekstremnija stvar u životu na koju sam bacila hrpu love. Za sada.

No, krenimo ispočetka. 

Za Žvakija i Anubis tattoo salon prvi sam put čula prije 10-ak godina, kad je salon tek počeo s radom. Šetala sam promenadom i naletjela na izvješen natpis na zgradi gdje se nalazio salon. Ime mi se odmah svidjelo, pa sam doslovno s ulice odlučila ući, čisto da vidim o čemu se radi, kakva je ekipa, što sve imaju u ponudi i da se raspitam za kupnju piercinga.

Način na koji je prostor bio uređen (slike, izvješeni radovi), ekipa koja je tada radila (Žvaki i njegova cura, danas supruga; Kiki koji je bio na obuci za tattoo majstora i dečko koji je na tzv. „šalteru“ zaprimao mušterije) te energija i prijateljski pristup su me odmah privukli.

Tada nije bilo puno tattoo salona u Osijeku, pa se alternativna ekipa koja se od ostalih razlikovala po piercevima i tetovažama, ionako međusobno odnosila kao prema starim prijateljima.

„Majo, koža nije papir, kužim ja da ti voliš detalje, ali ako hoćeš takvo što tetovirati ili smanji detalje ili povećaj motiv….!“

Još jedna od stvari koja mi se svidjela u Žvakijevom pristupu je što dobru ideju naziva dobrom idejom, a za kretenizam jednostavno kaže da je kretenizam.

Nema prodavanja magle ili obećavanja nemogućeg.

Tako da sam Anubis salon zapravo odabrala još davno i prvenstveno zbog prijateljskog i otvorenog pristupa. Stvorila sam prema njemu određenu lojalnost i nisam zalazila u druge salone.

Znate ono kad imate nešto što želite otkako ste bili mali, doslovno to sanjate i nije vas pustilo čak ni kad ste odavno prestali biti mali?

E.

Meni je to prvo bilo vlasništvo konja. Ostvarila sam si san, obilo mi se o glavu, naučila sam lekciju o onome da paziš što želiš (ili nisam?), ponešto skontala sama o sebi, mirovala par godina i…. planirala kako ostvariti još jedan životni san.

(Toliko o tome da sam naučila o tome da paziš što želiš. HA.)

A o čemu se sad radi?

Krila.

Još odmalena sam htjela imati krila. I dan danas ponekad sanjam kako letim.

E sad… S obzirom da ljudi nisu bića koja su kompatibilna sa imanjem pravih krila u bilo kojem održivom obliku, jedini logični korak bio je – tetovaža.

Tri godine sam planirala i premišljala se hoću li ići u realizaciju toga ili ne, tri godine je odgovor bio i ostao nepromjenjivo pozitivan. Simbolika, motiv, lokacija, sve već određeno.

Nekoliko microdermala, jednu veću životnu lekciju i par manjih tetovaža kasnije, evo nas u 2019. godini. Čak sam u međuvremenu otišla i na lasersko skidanje madeža s leđa kako bih se pripremila za tetovažu, da ne smetaju. Jer bi sigurno smetali.

I ne samo to!

Sama sam si i izradila skicu, odnosno motiv krila. Uštedjela sam određenu količinu financija za koju sam smatrala da bi trebala pokriti rad te veličine (spoiler alert – nije bilo dovoljno ni za pola) te odlučila vidjeti jesu li Žvaki i njegov Anubis još uvijek u vodama izrade tetovaža.

Anubis je i dalje bio na svom mjestu, iako jedno šest godina nisam tamo zašla. Ono što nisam znala je da su lokacija i vlasnik jedino što se nije promijenilo.

Nazvala sam, predstavila se, rekla što planiram. Kaže meni Žvaki da je on promijenio pristup tetoviranju i da prije svakog tetoviranja svima kaže da trebaju odraditi sat edukacije, pa tek onda na temelju toga se ide dalje.

Kakva kurčeva edukacija? Imam već tri tetovaže, sama si izrađujem motive, šta se imam educirati? Znam kako to sve ide – crtež, igla, boja i gotov posao. Čak sam mu i olakšala jer sam mjesecima sama izrađivala svoj motiv, pa neće morati gubiti vrijeme na razmišljanje.

Spoiler alert: LOL.

No dobro.

Dogovorili termin za tu edukaciju (što god to bilo), došla ja i kontam – sjest ćemo malo, popričati gdje je tko bio i što ima novog, izrugati se i nakon toga kreće tetoviranje. Nema se tu šta. Znamo se odavno i nisam novajlija što se tiče procedure.

A kad ono…

To što već imam tri tetovaže na sebi – kao da i nemam. To što imam izrađen motiv (za izradu kojeg sam se jebeno namučila da bude savršen, čisto da se zna) – kao da i nemam. To što imam ušteđenu lovu – kao da ni to nemam.

Brate, nit’ ja išta imam, nit’ ja išta znam.

Izašla sam iz zgrade s uznevjerenom facom, kaosom u glavi i jednim pitanjem: koji kurac se upravo dogodio?

Bez obzira na sve, odlučila sam realizirati projekt krila i nisam imala niti najmanju namjeru odustati. Na prvi termin sam donijela svoj motiv i konstantirala da njega želim tetovirati. Veličinu možemo prodiskutirati, ali da ne bude sad baš ogromno… Boje – crno/bijele i što se tu ima više raspravljati, ne?

Ne!

Žvaki i ja doslovno smo se borili oko motiva i na kraju sam morala odustati od svega što sam zamislila.

Nakon što mi je jedno tri sata u računalnom programu pokazivao kako bi taj motiv izgledao u različitim veličinama, s obzirom na moju građu i lokaciju na tijelu, morala sam se suočiti s činjenicom da sve što sam zamislila jednostavno ne funkcionira.

Uzimajući u obzir da sam se jebeno namučila da bi uopće izradila taj crtež, i da sam ga u svojoj glavi već imala tako tetoviranog na sebi, shvaćanje da mi sav trud i sva očekivanja upravo odlaze u vjetar je bila….

Pa, recimo to ovako – borila sam se svim svojim stanicama u tijelu da to NE ODE u vjetar. Toliko sam htjela da ta tetovaža bude MOJ projekt, da u crtežu ima MENE, da Žvaki sa mašinom bude samo sredstvo koje će prenijeti MOJE ideje na MOJU kožu, i sad bi od svega toga morala jednostavno odustati?? OH HELL NO.

Žvaki cijelo vrijeme dobronamjerno ponavlja „zajedno ćemo napraviti ono što odgovara TEBI kao osobi i tvom TIJELU“, ali vidi se da je i njemu više pun k… natezanja sa mnom.

Ne napredujemo, tapkamo u mjestu jer se ja tvrdoglavim, nećemo nigdje stići ako ne budem bar malo fleksibilna, i ono najbitnije – propalila sam lovu koju sam dala za ovaj termin ako ne budem htjela surađivati.

A zbilja želim ovo napraviti, ovo je kruna svega što sam prošla do tog trenutka i savršena točka na „i“ vezana za sve što sam naučila o sebi.

Panika.

Pitanja.

Najbitnije pitanje: ako nećemo koristiti moju skicu, koliko će tu MENE uopće biti? Neću tuđu viziju na sebi. Hoću SVOJU! I NEĆU DA MI PROPADNU PARE, NISAM IH NA DRVETU NAŠLA!!!

Pogledala sam prema gore, uzdahnula, i jednostavno se – pustila. Ono što sam ipak najviše htjela, bila su ta krila.

Klik u glavi. Konačno smo surađivali, i krenulo je crtanje konačnog projekta, ali ne prije nego me Žvaki uvjerio i dao svoju časnu (pionirsku) riječ da ćemo moju skicu koristiti kao grubi nacrt da od njega napravimo PRAVU skicu.

Malo on crta, malo ja. Primjedbe, dodavanja, oduzimanja, crtanje po koži raznobojnim markerima… ode 8 sati.

Došla sam kući bez tetovaže, ali zadovoljna; pomalo zabrinuta za svoj bankovni račun i šarena kao papiga.

Pita me moja bolja polovica dokle me istetovirao, a na moj odgovor „nije radila mašinica, cijelo smo vrijeme skicirali tetovažu i razrađivali motiv“, samo me zabezeknuto pogledao uz pitanje koji se vrag tu imalo skicirati kad sam ja već donijela svoju sliku.

Ništa više nije rekao, ali mu se u očima vidjelo kako misli da sam naivac i da će me Žvaki prevariti i izmusti mi pare.

„Upravo si dala xxxx kuna da te isfarba flomasterima.“

Cijelu proceduru oko samog tetoviranja neću previše opisivati, jer jednom kad smo sklopili skicu i postavili linije, stvar je išla kao po loju.

Jedina neplanska prepreka dogodila se jer nisam dovoljno jela prije jednog termina, pa smo morali zakazati još jedan. No, za to sam sama kriva.

Nakon svakog dana provedenog u salonu dolazila sam kući sa sve više i više toga na koži, napredak je bio očit, a motiv i sama slika su bili super izvedeni.

Na kraju svega mogu reći da to ipak jesu MOJA krila, iako nisam u potpunosti sama odradila skicu kako sam prvotno htjela i zbog čega sam bila uvjerena da ih neću 100% smatrati svojima.

Vidjevši završen projekt, bolja polovica je i dalje bila nezadovoljna količinom financija upumpanih u to sve, no sretna zbog mene jer je bilo očito da se osjećam kompletno.

Ljetos, kad god smo negdje zajedno išli, obavezno bi hodao par metara iza mene i ponosno promatrao reakcije ljudi na moju tetovažu te mi ih kasnije sav sretan prepričavao.

Jedno jutro, dok sam oblačila sportsku majicu sa otvorenim ramenima na posao, preko pola stana se ponosno izderao:

„MA TKO TO MENI DANAS NOSI SVOJU TETOVAŽU NA POSAO??!!“

„JAAAAAAAAAAAAAA!!!!“

Jesam li išta naučila tijekom cijelog ovog procesa?

Naučila sam da nemam pojma ni o čemu – eto što sam naučila!

I da se ne bi trebala toliko tvrdoglaviti, za boga miloga.

No, ne mogu reći da sam postala manje tvrdoglava u životu, nećemo sad baš pretjerivati 😊

Apsolutno nisam zamišljala da ću na kraju ovo imati tetovirano, jer sjetimo se – JA sam donijela SVOJU VIZIJU tetovaže kad sam prvi puta došla. I ne, nije mi žao, iako sam se sasrala kad mi je Žvaki ugrubo iscrtao koliko će to biti veliko.

Jer je VELIKO.

Ali tko je uopće čuo za mala krila ako želiš letjeti.

Maja Erak